Ako znate odgovore na ta pitanja, moći ćete da procenite uspehe ministara instrastrukture i kapitalnih investicija u prethodnim godinama.
A teško da znate jer smo se svi pogubili u brojevima, avionima, kamionima, svim prognozama i najavama uspeha.
Vlada Srbije već je u više mandata lider u regionu u proizvodnji najava uspešnih poteza. A u tom timu uspešnih imidž-mejkera i promotera sopstvenog delovanja i privida delovanja jedan od najagilnijih je aktuelni ministar infrastrukture.
Iako deluje kao političar starog kova, recikliran iz 70-tih (poput likova iz parodija Top liste nadrealista u kojima se svečano otvaraju fabrike auspuha za dalekovode) i 90-tih (parodija samog sebe – glavnog inženjera obnove i izgradnje), Milutin Mrkonjić ima agresivni PR nastup čijih se PR rezultata ne bi postideli ni najmlađi članovi Vlade, edukovani po najsavremenijim evropskim i američkim PR standardima.
Sve je u ponavljanju, upornom ponavljanju. Ponavljanje je majka objavljivanja (u medijima), a objavljivanje je temelj izgradnje virtuelne Srbije, sa virtuelnim putevima, mostovima, virtuelnim rokovima i uspesima zbog ispunjavanja virtuelnih rokova.
Koliko god da se bilo kakav razumni rok probije, to je uspeh u odnosu na neki virtuelni (duži) rok, a koliko god (malo) da se uradi to je mnogo u odnosu na manje ili ništa.
I tu na scenu stupaju brojevi i datumi. Pa tako Mrkonjić več nedeljama ponavlja (a mediji nekritički objavljuju) da će ova Vlada (on, kao personifikacija Vladine niskogradnje) do kraja ove godine završiti 180 kilometara auto-puta na koridoru 10. A ja pokušavam da se prisetim da li je onda prethodnih godina bilo ko bilo šta izgradio jer se kroz maglu sećam da je auto-put od Beograda do Niša postojao pre Mrkonjića, pa čak i pre Miloševića, a da ostatak koridora, kad se sve sabere teško da može da napabirči 180 km.
Ako nije, na šta su potrošili pare i kredite, jer mi se čini da su potpisivali i najavljivali, ništa manje agilno od inženjera Mrkonjića i ova vlada i prethodne vlade. Ili se možda izgradnja-auto puta računa odvojeno za dva smera – pa od Beograda do Subotice ima 300 kilometara auto-puta. A ako razdvojimo po trakama, gotovo 1.000 km.
Tu su i rokovi. Svaki rok je dobar. Saznali smo da graditelji zaslužuju svaku pohvalu jer su za tri godine završili most kod Beške, dugačak 2 kilometra. Nije baš da je završen, da će saobraćaj da krene, ali “radnici mogu da ga pređu”. Nećemo da se poredimo sa Kinezima koji su most od 42 kilometar izgradili za četiri godine. Tamo ih je radilo 10.000, a lako im je da nađu tolike radnike kad ih ima milijardu.
Možemo zato da se uporedimo sa nekim primerenim nama – na primer sa samima sobom – rok za “rehabilitaciju” tri mosta na putu Pojate – Kruševac bio je godinu dana. Najduži most je bio dugačak 156 metara, drugi 26 a treći 13 metara. I zar nije uspeh izgraditi ceo most za 3-4 godine, kad je za “osveženje” tri mosta ukupne dužine 200 metara potrebno godinu dana?
Ako ovo ponovim tri puta svima će se zavrteti u glavi od brojeva, zaboravićemo i na Kineze i na rokove i na kilometre. Ostaće utisak, a to je ono što je cilj reklame.
Pod uslovom da ne guglujete, pa nađete neke stare vesti po kojima se most kod Beške gradi od 2006. godine, a rok je bio septembar 2009, pa septembar 2010, pa…
Leave a Reply