Jer, pitanje je da li je iko spreman da se, bez veće nužde, odriče stečenog uticaja u medijima i da li srpsko društvo ima snage da nametne rešenja koja bi bila u skladu sa evropskim standardima.
Najviše sporenja, pokazalo se tokom javne rasprave vođene u proteklih nešto više od mesec dana, ima oko vlasništva nad medijima. Država nije oduševljena idejom da se odrekne vlasništva nad lokalnim medijima, a na to nisu spremni ni zaposleni u tim medijima jer su uvereni da će, u slučaju privatizacije, ostati bez posla.
Želi, takođe, da zadrži vlasništvo nad novinskom agencijom Tanjug, Radio Jugoslavijom, Jugoslovenskim pregledom, za čije finansjiranje troši gotovo 350 miloiona dinara godišnje. Na tržištu deluju još dve privatne novinske agencije koje su u stanju da prave isti proizvod, pa ispada da se novac poreskih obveznika troši na stvaranje nelojalne konkurencije i gušenje konkurentskih medija nad kojim država nema kontrolu.
Vlasništvo i način trošenja budžetskih sredstava namenjenih medijima su, zapravo, ključ reforme medijskog sektora. Ukoliko u tim oblastima ne bude suštinskih promena, neće biti ni istinske reforme medijske scene. A kako vlasti zamišljaju celu priču i na kakve su promene spremne pokazaće se u narednim mesecima, kada Ministarstvo kulture pred Vladu Srbije izađe sa konačnim predlogom medijske strategije.
Jedan od glavnih argumenata za izbegavanje transformacije vlasništva je da se u većini dosadašnjih privatizacija medija sve svelo na jeftinu kupovinu poslovnog prostora i da su novi vlasnici praktično upropastili osnovnu delatnost preduzeća koje su kupili. Ali, država ne može da se služi ovakvim argumentima jer je ona bila odgovorna za nadgledanje procesa. Ne može se, dakle, loše obaviti jedan posao, pa se onda izaći pred javnost sa stavom da model ne valja.
Stvar je, zapravo, mnogo jednostavnija nego što izgleda na prvi pogled. Zadržavanje vlasništva nad medijima je omogućilo da opštinske vlasti učvrste punu kontrolu nad lokalnim medijima i da izbori čelnih ljudi tih medija postanu stvar političke, dakle međupartijske nagodbe. Tako je, na nezakonit način, ustanovljen veoma efikasan model potpune kontrole političkih struktura nad uređivačkom politikom.
Otpor promenama se pravda potrebom da se zaštiti interes građana da budu informisani a to je, naravno, moguće postići na efikasan način jedino ako mediji ostanu u društvenom, odnosno državnom vlasništvu. A bilo bi mnogo korisnije da država počne da razmišlja kako da transformiše vlasnioštvo nad medijima tako da izbegne da ih kupe lokalni tajkuni koje interesuje samo poslovni prostor. Ni to nije lako, ali nije ni nemoguće.
Na dobar prijem tokom javne rasprave nije naišla ni ideja da se ukine direktno finansiranje tekućeg poslovanja medija iz opštinskih, pokrajinskog i republičkog budžeta i da se, umesto toga, finansira sadržaj, putem javnih konkursa. Time bi se izbeglo da se novac koji se prikuplja od svih poreskih obveznika troši za plaćanje radnih mesta i drugih troškova u medijima koje kontrolišu lokalne ili republičke i pokrajinske vlasti.
Umesto direktnog finansiranja „svojih“ preduzeća, lokalne, pokrajinske i republičke vlasti bi raspisivale konkurse u kojima bi definisale koji su im sadržaji u narednoj godini, ili u narednih nekoliko godina, od najvećeg interesa. Na konkursima bi učestvovali svi mediji, a nezavisne komisije bi birale projekte koji nude najviše. Jeste malo komplikovanije i zahtevnije od prostog finansioranja javnih preduzeća, ali podstiče kvalitet, štedi novac i stvora uslove za smanjivanje uticaja izvršne vlasti na uređivačku politiku.