Ako žele da im deca budu samopouzdana, da sama rešavaju probleme i ne posustaju pred preprekama, ovakav odnos ne doprinosi razvoju takvih ljudi.
Nedostatak kvalitetne komunikacije i nedovoljna motivacija roditelja da mališane uključe u odlučivanje problemi su s kojima se Srbija i danas susreće. Rezultati nedavnog istraživanja “Kako živiš” Zavoda za statistiku pokazuju da deca od osam do 15 godina žele da budu tretirana zrelije, da više učestvuju u donošenju odluka u kući i školi, ali i da se na tom polju malo šta menja.
U savremenom svetu vaspitni cilj je stabilno, samopouzdano, optimistično, kooperativno dete, sa razvijenim unutrašnjim potencijalima. To je dete koje nije izrazito poslušno i disciplinovano, ne sluša svaku vašu reč samo zato što je vi izgovarate, ali nije ni buntovno, već spremno na saradnju.
TEŠKA PROMENA NAVIKA: Zašto je roditeljima teško da rečenice s početka teksta zamene sa: “Hajde da se dogovorimo… Šta ti misliš o tome?… Šta želiš za večeru?”.
“Srbija je društvo u tranziciji koje iz socijalističkog režima prelazi u demokratski i postepeno se gubi moć autoriteta. Mi još nismo napustili autokratsku porodicu u kojoj je otac dominantna figura koja odlučuje o svemu, pa samim tim ima i potpunu odgovornost, i nismo stigli do modela demokratske porodice gde je odgovornost podeljena između svih članova i gde se zajednički odlučuje. Primetno je i da je majka na sebe preuzela mnogo više tereta nego što je to ranije bio slučaj”, kaže za Novi magazin dečji psihijatar i psihoanalitičar Oliver Vidojević.
Odlučivanje, upozorava on, nosi sa sobom odgovornost bez koje roditelji ne bi mogli da zahtevaju od dece da “polažu račune”.
“Ne treba čekati da dete odraste da bi ga roditelji uključili u odlučivanje”, kaže za Novi magazin Dragana Koruga iz Centra za interaktivnu pedagogiju i dodaje da su deca uvek svesna sebe i da roditelji nikako ne treba umesto njih i bez konsultacija da donose odluke jer tako rizikuju da deca postanu buntovna. Naravno, stepen učešća treba da bude u skladu s njihovim uzrastom.
ŠTA OBUĆI ZA VRTIĆ: Majka trogodišnje devojčice Dijana (27) za Novi magazin kaže: “Moja ćerka svakog jutra ima ideju šta tog dana hoće da obuče za vrtić. Obično se trudimo da joj ispunimo želju i napravimo najbolju moguću kombinaciju od toga šta ona želi, a to je mahom sve u roze boji, suknjice obavezno, rajf ili kikice. Iako oblačenje deteta nije neki posao, to ume dugo da traje jer ga prati moje objašnjavanje i ubeđivanje zašto je ovo bolje od onoga i obrnuto. Nekada, jednostavno, nije moguće da bude po njenom”.
Ova mama uvažava mišljenje svoje mezimice, ali mnogi roditelji nemaju nameru da se tako postave zato što ne znaju da treba ili nemaju vremena. Nisu retke majke koje uopšte ne slušaju decu, hrane ih kad nisu gladna, ne igraju se i ne razgovaraju s njima, ne pitaju ih šta žele da rade. Često,da bi odgledala seriju koju prati takva majka detetu uključi kompjuter da joj ne smeta.
„Roditelji nisu spremni da promene svoje ponašanje. Decu ne pitaju ni za osnovne stvari “, kaže Koruga. Odnos roditelj-dete često se svodi na: „Biće po mom i tačka!“, što povređuje decu koja u serijama i filmovima vide da postoji drugačije ponašanje i da decu “na malim ekranima” roditelji pitaju šta oni žele.
Roditelji moraju da budu spremni i da pravilno ocene kada je u pitanju dečji hir, povuku granicu i ne dozvole detetu da manipuliše. Stalno povlađivanje sprečava decu da stvore stvarnu sliku o svetu koji ih okružuje, što tokom odrastanja donosi probleme.
(Opširnije u štampanom izdanju)