Ne znam kakav će biti ishod tog sudskog spora, ali kakav god da bude bolje je i to nego da se pred pomenutim sudom u Beogradu pojavi Jovanka Broz i traži povraćaj dvorca, pozivajući se na odluku nekog revolucionarnog suda o nacionalizaciji imovine narodnih neprijatelja i na emotivnu vezanost za omiljeno boravište blagopočivšeg joj muža.
Bio bi to dostojan nastavak sapunice koja se već „prikazuje“ u Srbiji u kojoj se naslednici druga Tita svađaju i očima ne mogu da se vide dok pokušavaju da podele sve ono što Tito nije poneo u grob. A, čini se, da nije poneo ništa osim – slave. Sve ovozemaljske stvari, uključujući i državu SFR Jugoslaviju, ostavio je naslednicima, što porodičnim, što institucionalnim.
Pošto nasledstvo nisu mogli da podele u miru, neki ostavinsku raspravu danas vode u Beogradu a neki pred Haškim sudom, jer je deo Titove „imovine“ nestao i u krvavoj svađi.
Ražalovana supruga, neuspešna deca i unuci rasuti po svetu pokušavaju da unovče „keš franko dlan“ Brozove uniforme, sablje, drago kamenje, satove, umetničke slike, kamen sa meseca, oldtajmere, odlikovanja… vredne (po nekim procenama) 50-60 miliona dolara.
Mnoge od tih dragocenosti već su razvukli opskurni likovi iz Titovih i Miloševićevih tajnih službi. Veliki deo „pokretne imovine“ završio je i po beogradskim muzejima a nad njom svake godine oplakuju sudbinu sve malobrojniji Titovi saborci i „nadahnjuje“ se skojevci iz nekadašnjih SFRJ republika.
Institucionalni naslednici, takođe, jure po sudovima nastojeći da dokažu da su Titove fabrike, avioni, tenkovi, ambasade, trgovačke radnje, poljoprivredna imanja… sada njihovi. I to je skupa imovina, samo ambasade vrede stotine miliona dolara.
Od te prevelike svađe po sudovima retko ko je mogao da sagleda Titovu nematerjalnu imovinu, ostavštinu za budućnost „narodima i narodnostima“ na ovim prostorima. Tek sad kad su neki već stigli u Evropsku uniju a neki se muče da ispune „formalnosti“ za ulazak i kad je Unija zapala u krizu mnogi su primetili da im je Broz ostavio nešto mnogo vrednije od dragog kamenja i ambasada. Ostavio je prostor, tržište na kome bi trebalo da se slobodno kreću robe, ljudi, kapital i ideje. Da nije tako ne bi Gorenje gradilo fabrike u Srbiji, ne bi Agrokor pošto-poto jurio da kupi Merkator, ne bi Atlantik grupa uzela Drogu Kolinsku i ne bi Nektar kupio Fruktal.
To nasledstvo Josipa Broza nema cenu i teško je dokučiti da je li Brozovo ili Barozovo. Kad se očistila od ideoloških natruha i kulta ličnosti, ta ostavština za budućnost pokazala se kao evropska vrednost. A oko nje naslednici se ne „vuku“ po sudovima tražeći za sebe pavedan deo.
(Tekst napisan za slovenački poslovni list Finance)