Ne tako davno, dok sam šetala ulicom, imala sam priliku da oslušnem jedan „kako si“ dijalog. Čovek koji je zagazio u pedesete prolazi pored gospođe u kasnim šezdesetim. Zaustavlja se na trenutak. Poznaju se, očigledno. Ona mu se ljubazno javlja i pita „Kako ste danas“. On je najpre iskolačio oči, pa se razvedrio, a onda smrko i slegao ramenima. Kao da je satima čekao da mu se neko obrati, da ga pita kakav mu je dan.
Počinje monolog: „Jaoj, ništa me ne pitaj. Evo baš sam odvezo Mileta u bolnicu, eno ga na intenzivnoj nezi. Ma ništa me ne pitaj. Tri sata sam se vukao po bolnici. Ode mi ceo dan. Namučio sam se s njim i sad, evo, posle podne moram ponovo da idem do Urgentnog“.
Žena stoji, klima glavom. Gospodin nastavlja monolog. Mile više uopšte nije bitan. Ko šiša Mileta. Mile nije tema razgovora. Tema razgovora je gospodin koji se namučio s Miletom.
Nije bitna ni žena. Ona klima glavom i sluša. Na licu joj se vidi da ima svoje muke, verovatno mnogo gore od vožnje rođaka, tasta ili prijatelja u Urgentni centar. Al, ona ćuti. Nju niko nije pitao kako je.
Sećam se, tokom svog boravka u Americi, jedan od prvih utisaka mi je bila upravo ta, nekakva srdačnost i ljubaznost koja, nenaviknutom posetiocu, za početak može da izgleda kao svojevrsno pretvaranje, ali posle nekog vremena počne da mu prija. Sastavni deo te ljubaznosti je upravo srdačan pozdrav prilikom susreta i pitanje „Kako si“.
Oduševljenje tom ljubaznošću je, međutim, u meni splasnulo kada sam od prijateljice Elene, sada stanovnice SAD poreklom iz Rumunije, čula objašnjenje o čuvenom američkom pozdravu. „Vidiš, kad te neko pita kako si, od tebe ne očekuje da mu pružiš detaljno objašnjenje. Ne moraš ni da odgovoriš. Dovoljno je da klimneš glavom ili se nasmeješ, što je znak da si prihvatio pozdrav. Kod nas u Rumuniji je potpuno drugačije. Kad nekog pitaš kako je, on ti izloži ceo referat o onome što mu se dešavalo proteklih meseci. Krene da gnjavi i davi do iznemoglosti“, ispričala mi je Elena.
Ova poslednja rečenica mi je ostala urezana. Ipak, ne možeš da se ne zapitaš ko je u pravu. Amerikanci koji ti se mahom javljaju iz kurtoazije ili mi sa podneblja jugoistočne Evrope koji ugušimo druge svojim problemima a često zaboravimo da ih pitamo za njihove muke.
I kad prestanem da se razmišljam o tome koji je pravi odgovor na pitanje „kako si“, zapitam se šta je s tim Miletom. Jel iz bolnice otišao kući il’ na onaj svet?
Leave a Reply