To nije izjava nekog funkcionera LDP-a ili citat iz nekog teksta sa „Peščanika“, nego ovonedeljna izjava srpskog premijera i verovatno budućeg šefa srpskog pregovaračkog tima za Kosovo Ivice Dačića. Izjava ohrabruje pre svega zbog toga što prvi put iz vrha vlasti dolazi jasan signal spremnosti na pragmatičniji pristup.
Nije reč o definitivnoj promeni politike, nego samo o novoj etapi u koju su srpske vlasti ušle pod pritiskom Brisela i Vašingtona, ali i realnog stanja na terenu. Dačić je, naime, naglasio da Kosovo neće biti srpsko ukoliko Beograd ne shvati da mora da zaustavi propadanje pozicije Srbije u pregovaračkom procesu. To znači da vlast ne odustaje od stava da je Kosovo srpsko, samo sada shvata da bez aktivnog učešća u pregovaračkom procesu nema ništa. Dodatno, spremna je da prizna i legitimitet Srba izabranih na izborima u organizaciji kosovskih vlasti.
Nema, naravno, ništa od Kosova kao integralnog dela Srbije i to se zna još od trenutka kada su tamo razmeštene snage NATO. Vlasti sada samo pokušavaju da definišu neku novu formulu koja bi im omogućila da javnosti objasne da ne odustaju od ciljeva koje je definisao bivši Dačićev šef Slobodan Milošević, a da se pri tome ne desi da u odnosu na pregovarački proces budu potpuno izbačene iz igre.
Srbija se, uprošćeno rečeno, kasno setila da u prvi plan istakne borbu za Srbe na Kosovu, za interese države Srbije i za srpsko kulturno nasleđe, a da talambasanje o Kosovu kao integralnom delu Srbije ostavi po strani. To je učinjeno za vreme prethodne vlade, ali nekako stidljivo, da se ne uvredi ili ne naljuti tadašnja opozicija, a sadašnja vlast. Sada su se uloge promenile, a vlasti pokazuju više spremnosti na pragmatizam u odnosu na Kosovo nego što su pokazivali njihovi prethodnici.
Taj pragmatizam je iznuđen, kao što su bili iznuđeni i jalovi pokušaji prethodnih vlada da uspostave balans između potrebe da koketiraju sa domaćim radikalnim strujama, a da istovremeno uvaže volju onih koji istinski odlučuju o Kosovu. Posezalo se za parolama tipa „Manje od nezavisnosti, više od autonomije“, „I Kosovo i EU“, ali ključni zahtev, popravljanje odnosa sa Prištinom, nije ispunjen.
Manevarski prostor je za Srbiju sada bitno sužen, a samim tim moraju da budu redukovane i političke aspiracije. Dačića je „zapalo“ da prvi iz vrha vlasti probije led, u čemu ima i neke kosmičke pravde jer je upravo SPS po ulasku NATO na Kosovo insistirala na stavu da je Srbija pobedila. Vešt kakav jeste, on je pokušao da prebaci svu odgovornost na neku od prethodnih vlada. Rekao je da rat nije opcija jer ga nisu poveli ni oni koji su bili na vlasti kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, ne pomenuvši poraz koji je vlada SPS pretrpela od NATO.
Bilo kako bilo, Dačićeve izjave su jasan nagoveštaj da će ubrzo biti još rukovanja najviših srpskih i kosovskih funkcionera, makar im ruke pridržavali Hilari Klinton, Ketrin Ešton i drugi uticajni ljudi Zapada. Jasno je, takođe, da je odnos snaga u vladajućoj koaliciji takav da će vodeća stranka tog bloka nastaviti da u prvi plan istura Dačića. Uostalom, dok je Dačić govorio o novom pragmatizmu, Tomislav Nikolić je davao patriotski intonirane intervjue u kojima ni na koji način nije dovodio u pitanje čije je Kosovo.


Sve ima svoju cenu… za 15% vruc krompir, za 25% filozofranje, ali sve to plate na kraju gradjani u ciju se dobrobit svi kunu i privatizuju drzavne institucije