Za ovu priču potpuno je nevažno kakve su bile te novine, kakva je bila njihova uređivačka politika. Kakva god bila, njih je svakog dana kupovalo 50.000 ljudi. Toliko Zvezda ne proda karata za godinu dana.
Ono što su te novine prikazivale nije bilo gore od onoga što je poslednjih godina prikazivala Zvezda. U tim novinama su takođe radili ljudi koji imaju porodice, čija je egzistencija sad ozbiljni ugrožena. U Zvezdi praktično ničija egzistencija nije ugrožena. Nečiji interesi jesu, to je tačno, ali ti interesi nikako nisu takvi da bi država trebalo da im pomogne u njihovom ostvarivanju. Naprotiv.
Ne mislimo da država treba da pomaže novinama – štaviše, trebalo bi da ih ostavi da na miru rade svoj posao – mada kad se pogleda ko sve traži i dobija državnu pomoć, u vidu penzija, donacija, subvencija i slično, mirne duše bi moglo da se kaže da i štampa, s obzirom na svoj ogroman društveni značaj, zaslužuje takvu pomoć. Ali, ponavljamo, ne treba.
Problem je što se država Srbija ne ponaša prema svima podjednako, tačnije što su političari na vlasti selektivni, pa ne da jedne, sebi bliske, pomažu, nego drugima odmažu, pa čak i nastoje da ih unište. To ne važi samo za medije, ali za medije važi naročito.
U takvoj državi nema ni pravde ni slobode.
Leave a Reply