Sva ova pitanja otvorila je nedavna oslobađajuća presuda – zapravo abolicija za zločine počinjene u Oluji – generala Ante Gotovine i Mladena Markača.
Dramski scenario bio bi: Srbija je i zvanično dobila priznanje da je uspešno završena saradnja sa Haškim tribunalom. Iako se špekulisalo da će biti novih zahteva – nisu se pojavili. Ali, jeste oslobađajuća presuda za hrvatske generale. Nakon oslobađajuće presude za Nasera Orića i verovatno Ramuša Haradinaja, Haški sud je ponovo u velikom delu srpske javnosti “antisrpski, pristrasan, politički…”. I teško je naći dobru argumentaciju da se takvom stavu suprotstavi. Premijer Ivica Dačić veoma je tačno konstatovao – “da je Srbija jača…” sve bilo drugačije. Uverena sam da je to vrlo precizno i tačno, ali da li Dačić može da odgovori zašto Srbija nije jaka? To jeste par excellence političko pitanje.
O nama ne treba da sude samo istoričari jer živimo u vremenu brzih komunikacija i tehnologije koji je naš vek učinio vekom govorne istorije.
Dodatak scenariju – za trojicu sudija opovrgnuti su dokazi Tužilaštva, za dvojicu nisu. Mi u Srbiji priklanjamo se toj dvojici i mnogima koji ne spadaju u “zaklete oponente Haškom tribunalu” koje je ova presuda zbunila ili šokirala. Da li se ovde ispoljila dilema o tome da je politika ostvarenje interesa? Šta su interesi trojice, šta dvojice i čiji su interesi jači? I da li je Srbija imala svoj jasan interes? Licemerno deluje odbrana da su pojedine sudije imale interes u novcu, odanosti, čuvanju američkih i drugih interesa; pitanje je zašto Srbija nije čuvala svoje? Iz arogancije, neznanja ili uverenja da je sila na njenoj strani? Silom se moć ne ostvaruje.
Ogromni napori da se trusno područje Balkana vrati normalnom životu doživeli su još jednom “ctrl+alt+del”. Resetujemo se na novim-starim pozicijama – jedni kao sigurni dobitnici, drugi kao sigurni gubitnici svake arbitraže sveta. Kao da se svet sveti Srbiji što sam nije dozvolio da se naši ratovi završavaju pobedama i porazima i sada od Srbije traži da prizna te poraze, ali da ne kaže ko je pobednik. Nacionalizam svih strana vraća nam se kao bumerang.
Teško je, naravno, posebno sada argumentovano braniti tezu o Tribunalu kao instrumentu pomirenja na Balkanu i instrumentu svetske pravde. Uostalom, oni koji su za mnoge od nas najveći krivci nisu ni dospeli da budu osuđeni, pre svih Milošević, a neki nisu ni optuženi, kao Tuđman i Izetbegović. Njih trojicu mnogi vide kao najveće krivce ne samo van, nego i u njihovim sopstvenim državama.
Napokon, bez obzira na to da li je stav Haškog suda optužujući za jedne, a za druge euforični uspeh, nikada te posledice neće biti štetne po Tribunal, ili bar neće biti samerljive posledicama koje će region imati zbog zastoja u normalizaciji odnosa. Zato će u ovim uslovima mudrost ostati na tom cilju, a ne rasipati snagu novim nacionalizmima i šovinizmima. I pronaći mostove koji spajaju balkanske narode na strani privrede, novih ekonomskih i starih rođačkih relacija, uprkos Hagu ili uz njegovu pomoć – svejedno.
Uostalom Paskal kaže: “Vreme leči bolove i razmirice jer se menjamo. Ni onaj koji vređa ni uvređeni nisu isti”. U pravu je, pokolenja će proći, a u našem slučaju to će opet biti neki Srbi i neki Hrvati ako ostane taj bezvremeni jaz.