U kratkom Predgovoru naveo je razloge zašto je knjigu preveo: “…da bar koliko god prinesem političkom izobraženju našega naroda. Naš narod nije politički izobražen, čemu se u ostalom nije ni čuditi; jer se društveno i političko izobraženje dobija dugovremenom upotrebom društvenih i političkih prava i sloboda, a potpomaže i uskorava školom i knjigom.[…] a dokle god društveno i političko izobraženje ne prodre u masu naroda, dotle narod ne može da bude potpuno slobodan i samostalan, i njegova će unutarnja sloboda biti neprestano izložena da postane žrtva pojedinih samoljublja i državničkih veština i lukavstava, jer on dotle neće imati duha slobode […]”.
Pad komunizma 1989. predstavljao je politički, ekonomski i društveni zemljotres sa globalnim posledicama. Sleganja terena traje i 23 godine docnije. Posthladnoratovski poredak ne samo da nije našao novu ravnotežu već i dalje prolazi kroz nove potrese od kojih je svakako globalna ekonomska i finansijska kriza jedan od najznačajnijih. Preraspodela moći u svetu, jačanje multipolarnosti, snažan rast privreda na istoku, posebno Kine, i sve veća međuzavisnost i povezanost zemalja, i dalje nerešena kriza u evrozoni, američka fiskalna kriza, goruća pitanja poput bliskoistočnog, proliferacija nuklearnog oružja samo su neka od obeležja današnjeg sveta na međunarodnom planu.
Kada je, pak, reč o unutrašnjim izazovima u mnoštvu zemalja već duže vlada duboko razočaranje u političke ustanove, bilo da je reč o strankama, o parlamentima, ili puko nezadovoljstvo politikom i političarima. Primeri korupcije, velike sume novca koje se troše u izbornim kampanjama, percepcija da lični interes odnosi prevagu nad opštim dobrom među mnogim političarima stvara kod dela javnog mnjenja onespokojavajući cinizam prema političkim procesima, pa i demokratiji kao najmanje rđavom poretku.
Siromašenje, nezaposlenost, pad životnog standarda, sve veći jaz između bogatih i siromašnih ne pomažu jačanju raspoloženja prema vlastima u mnogim zemljama. U jednoj anketi sprovedenoj prošlog leta u dvanaest evropskih zemalja, SAD, Rusiji i Turskoj na pitanje da li smatraju da žive u zemlji u kojoj je privredni sistem pravičan, većinsko javno mnjenje u svakoj od ovih zemalja je da žive u nepravičnom sistemu, odnosno u sistemu koji privileguje bogatiju manjinu.
Činjenica je da odsustvo izvesnosti i predvidivosti, pa i na mnogim mestima elementarne ljudske bezbednosti, onespokojava i stvara globalna migratorna kretanja ka zemljama koje se smatraju stabilnijim i samim tim oduzima deo budućnosti zemljama iz kojih ljudi odlaze.
Sve ovo ne pomaže ugledu politike kao ljudske veštine kojom upravo treba da se rešavaju domaći i međunarodni izazovi, pa ni ugledu ustanova demokratije na nacionalnom i transnacionalnom nivou. A bez politike, partija i ustanova, bez demokratije nema mogućih razboritih rešenja do kojih se dolazi mirnim putem, procesima zasnovanim na vladavini prava i ljudskim pravima i slobodama.
Od pojave moderne politike sa Makijavelijem vita activa i vivere civile – odnosno aktivno građanstvo koje slobodno sa drugima u zajednici odlučuje o svojoj sudbini – postaju središnja obeležja modernosti, a sa modernim demokratskim revolucijama s kraja XVIII veka nastaje duga i mukotrpna cesta krvava borba kroz devetnaesti vek za osvajanje sve većih prostora slobode udruživanja, govora, prava glasa, političkih, ekonomskih i socijalnih prava.
Teza i ravnoteža zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kao i deoba između države i građanskog društva ključne su institucionalne tekovine te borbe i misli o demokratiji. Fašizam, nacizam i komunizam pokušali su i uspeli tokom niza decenija da vrate ove procese unazad ukidanjem pluralnosti, legalnosti i slobodne javnosti, ukidanjem razlike između države i građanskog društva, nametanjem monopola jedne političke ideologije, atomizacijom društva.
Nastas Petrović je u pravu kada 1872. ističe značaj “dugovremene upotrebe društvenih i političkih prava i sloboda”, posle decenija bivanja u onom što je još u 16. veku Etjen de la Boesi nazvao “dobrovoljno ropstvo”. On na svoj način parafrazira Kantov odgovor na pitanje “Šta je prosvećenost? Izlazak iz samoiskrivljene nezrelosti”.
Zemlje koje su izašle iz poretka komunizma u Evropi posle 1989. prošle su kroz ubrzan proces političke modernizacije i demokratizacije koji je u zemljama zapadne Evrope i SAD trajao gotovo vek. To istorijski kratkotrajno dvodecenijsko iskustvo “upotrebe društvenih i političkih prava i sloboda” čini još krhkim neke demokratske procese i ustanove, a ponegde dovodi i do sporijeg sazrevanja ustanova, težeg ukorenjivanja dobrih običaja, pa i reverzibilnih procesa. U situaciji u kojoj se svet danas nalazi od suštinskog je značaja da se osujete retrogradni procesi koji osporavaju teško izborene slobode i prava.
Uporedno jačanje države i građanskog društva, državnih ustanova i aktivno uključenih građana od vitalnog je značaja za dobrobit demokratije u svakoj pojedinačnoj zemlji. Demokratija i učenje demokratije jeste svakodnevna aktivnost jer se samo na taj način brane stečena prava i slobode, pa i u tzv. razvijenim demokratijama. Slobodna sfera javnosti u kojoj se u pravno definisanim okvirima sučeljavaju različita mišljenja i politički predlozi usud su opstanka društva koje zaista živi u svom vremenu a ne u nekom zamišljenom dobu sa nerealnim očekivanjima. Svakoj državi i društvu koje se suočava sa novim izazovima neophodno je razborito i umešno političko preduzetništvo i imaginacija, istovremeno strpljenje i nestrpljenje da se stvari reše. Kako bi Makijaveli rekao stvaranje uslova u kojima virtu (vrlina) može da utiče na menjanje fortuna (sudbine). Odgovornost na onima koji su birani na slobodnim i pravičnim izborima je uvek, a posebno u ovako teškim vremenima velika. Politički filozof Isaija Berlin dao je jednostavnu definiciju odgovorne vlade: to je ona koja izbegava krajnosti patnje za svoj narod.
Ivan Vejvoda (1949, Beograd), potpredsednik Nemačkog maršalovog fonda, politikolog po obrazovanju, diplomirao je na pariskom Institutu za političke studije (IEP). Član je srpskog Pen kluba, Filozofskog društva Srbije i Udruženja književnih prevodilaca Srbije, prevodi sa italijanskog, engleskog i francuskog. U bogatoj karijeri bio je istraživač, urednik, predavač. Bio je i savetnik premijera Zorana Đinđića i Zorana Živkovića, autor je brojnih radova. Odlikovan je Ordenom zasluga u rangu oficira (Francuska) i Ordenom zvezde solidarnosti u rangu komandira (Italija).