Miša Brkić: Ribnjak

2
1

Ribnjak na Pazarištu bio je nekad, kažu ”zaposleni”, treći po veličini u Evropi i ”vredeo 10 miliona evra”. Ribnjak (i ceo Holding) je osam godina u stečaju, u vreme stečaja oprema je razvučena (što klasičnom krađom, što ”namirivanjem” bivših radnika), a ”zaposleni” kažu da je ”najbitnije da su ostale zgrade”.

Država je svim bivšim radnicima (bez obzira na to da li su se ”namirili” opremom Holdinga) 2011. godine jednako podelila na ime socijalne pomoći po 465.000 dinara (oko 4.444 evra po radniku).

”Zaposleni” su sada naprasno poverovali da je moguće oživljavanje dela Holdinga i od države i lokalne samouprave očekuju da reše problem firme koja je nekad zapošljavala 300 radnika. Problem će biti rešen, smatraju ”zaposleni”, ako država uloži dva-tri miliona evra i pokrene proizvodnju u ribnjaku.

Sindikalni lider firme u kojoj više nema radnika (ima samo „zaposlenih“) uveren je da bi to bio pozitivan signal i korak i dobar primer drugima. U umrlom Holdingu smislili su i ključni ”mamac” za privlačenje države kao investitora – ”mi imamo obučenu radnu snagu i sigurno tržište”.

U Novi Pazar brzo je stigao i otpozdrav predsednika države u kojem se kaže da je pismo prosledio Vladi jer je oživljavanje privrede – posao Vlade.

Sada su sve oči ”zaposlenih” u umrlom Holdingu uprte u Vladu.

A da li je baš moralo da bude tako?

Zašto, na primer, svako od 300 radnika nije svojih 465.000 dinara socijalne pomoći udružio i uložio u oživljavanje ribnjaka – 4.444 evra po radniku puta 300 radnika je 1.333.142 evra (prema srednjem kursu 104,64 dinara za evro na dan 31.12.2011). To je moglo da bude učešće za subvencionisani kredit kod neke banke ili državnog Fonda za razvoj i tako bi radnici postali vlasnici perspektivne firme sa obezbeđenim tržištem. Bio bi to najbolji signal da radnici veruju u svoje posrnule firme, da su spremni da rizikuju, da veruju u svoj preduzetnički duh i da pokažu da su spremni da se menjaju.

Zašto se to nije dogodilo?

Početak demokratskih promena u Srbiji obeležila je parafraza ”ne pitaj šta država može da učini za tebe, već šta ti možeš da učiniš za sebe”. Trinaest godina kasnije i deceniju od ubistva premijera Zorana Đinđića Srbija se sporo menja. Ljudi i dalje imaju pogrešna očekivanja, ali nisu oni jedini krivci za to. Njihova pogrešna očekivanja nastala su na osnovu signala koje im je poslala država.

A kakve signale šalje država?

Ona uglavnom oprašta dugove, deli subvencije, gradi fabrike, oživljava proizvodnju… Naša država je mutirani Ugo Čaves, nekakav pogrešni zaštitnik obespravljenih i siromašnih, umesto da bude podstrekač uspešnih i preduzetnih građana.

Srbija se sporo menja i ne uči svoje građane da se menjaju, ne ohrabruje ih da će im biti bolje ako se promene. Zbog toga je sve manje ljudi spremnih da rizikuju, a sve više onih koji od države traže da reši njihov problem.

2 COMMENTS

  1. Bravo! A svi mrze komunizam i komunisti su im krivi za sve. Samo im niko nije objasnio da je ovo sada jos “komunistickije”. Onda smo bili radnici i zaradjivali.

  2. Dobri moj Miso,svaka Vam je sveta.
    Culi ste juce Premijera kako uzvikuje sa Kopa:Kakva nevidljiva ruka trzista,resenje je u vidljivoj ruci Drzave !De on zivi.Pa,ovo je tipican primer partijske drzave,obasute monopolima svih vrsta.Da li je neko,skoro,u bilo kom mediju video nekog privrednika [sa slemom na glavi]kako otvara neku fabriku,pogon,ili se slika sa nekim potencijalnim investitorom ?Naravno da nije.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here