Posle nekoliko komada, što u martu što u aprilu, Srbiju očekuje još jedan Dan D, 18. maja će se možda odlučiti ko će biti novi prvak Srbije u fudbalu. Možda je to, čemu je sklona da veruje Srbija koja veruje u zavere, već odlučeno, a možda će taj konačni redosled na tabeli odrediti i neke druge utakmice. Ono prvo zvuči najverovatnije, drugo ima nezanemarljiv broj pobornika, dok u treće ne veruje skoro niko.
I u nekim mnogo srećnijim i za život boljim sredinama nije nebitno ko će biti fudbalski šampion, ima i tamo prestiža, ali pre svega „papirnatih“ razloga za to – uloženi novac može se vratiti uglavnom kroz učešće u evropskim kupovima, što prihodima od UEFA, TV prava, marketinga, što kroz uvećavanje cene igrača na svetskom tržištu.
Lige su profesionalne i njima rukovode klubovi uz saradnju sa tamošnjim fudbalskim asocijacijama, tačno se zna šta je u čijoj nadležnosti, ali države tu, osim kad stvari izađu iz zakonskih okvira, nigde nema.
Da li će sutra prvak postati jedni ili drugi, iako oba tima posle toga igraju po dve utakmice koje su, kako tvrdi čaršija, odavno „zatvorene“, u Srbiji je postalo i nacionalno i državno pitanje. I to ne samo u viziji fudbalskog plebsa, već i državnog „strateškog“ marketinga: ovde su svaki izbori istorijski, svaka godina je ili izborna ili predizborna, ova tekuća je, zbog Kosova naravno, još istorijskija i sudbonosnija.
Fudbalsko pleme nije zanemarljiv deo biračkog tela, srpski je paradoks da se takozvane vođe navijača o mnogo čemu pitaju, te da su u nekom smislu i kreatori javnog mnjenja.
Oko hleba država očigledno i ne može da uradi bogzna šta, posebno ne odmah, Sporazum sa Kosovom izazvao je mnogo ozbiljnija „unutrašnja“ pomeranja nego što je prašine bilo „napolju“, ostale su samo igre, s tim što su ove i ovakve mnogo opasnije nego što se mnogima čine.
S KOLENA NA KOLENO: Podela na zvezdaše i partizanovce u Srbiji postoji, čini se, odvajkada, kao jedna od mnogih duboko ukorenjenih i „nepremostivih“.
Navijački gen prenosi se s kolena na koleno, izuzeci su tu samo da bi potvrdili pravilo. Uvek je po toj liniji bilo sukoba, ali uglavnom verbalnih. Natpevavali smo jedni druge, kako na stadionima i u halama, tako i u kafanama, u školama i na radnim mestima. Bila je ta unutarsrpska, ali i ne samo srpska podela, čak i simpatična, ni nalik onima zbog kojih su se gubile glave, četnici-partizani, radikali-liberali i slično.
Danas to više nije tako, sutra će po svemu sudeći biti i gore. Partizanovci i zvezdaši sa tim imenom izbrisani su iz upotrebe, postoje Grobari i Delije, sve ostalo su „simpatizeri“. Nisu samo imena nova, pripadnost tim grupama znači sasvim drugačije razmišljanje i o sportu i, još više, o svemu „oko sporta“, što sa sportom samim nema nikakve veze.
Zvezdaši i partizanovci na utakmice su išli i zajedno, roditelji su bez ikakvog straha na derbije vodili decu sa navijačkim obeležjima, bio je rivalitet i tada veliki, ali je bio samo rivalitet. Danas je u prvom planu mržnja, tabori su se skoro sektaški organizovali i ogradili, duhovitosti u međusobnim prepucavanjima je na kašičicu, caruje vređanje, primitivizam i nasilje. I verbalno, i fizičko.
Bilo je prepucavanja čelnika klubova i ranije, ali je pre nekoliko godina i na tom nivou prevladao neukus. S jedne strane postojala je takmičarska dominacija Partizana koja je sa sobom nosila i neosnovanu aroganciju i kompleks više vrednosti, s druge strane, pak, frustracija je izazivala patetično-patriotske paškvile kako je Zvezda stub srpstva, začinjene i mitologijom i tamjanom i najvulgarnijim mogućim populizmom, paranojom i ksenofobijom.
U smislu svetske, dakle antisrpske, i domaće, valjda komunističke, zavere protiv srpstva vaskolikog, a protiv Zvezde kao njegovog najvećeg simbola pre svega i svom snagom.
“Visoka” politika se makar javno držala po strani, do pred početak prethodne sezone. “Vi znate da Partizan ove godine ne sme da bude prvak države, uradićemo sve što možemo da vam se pomogne…”, izjavio je prilikom posete fudbalerima Zvezde na pripremama negde u Austriji tadašnji ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić.
Istom prilikom naglasio je da ima političara (na vlasti) i koji navijaju za Zvezdu, nešto ranije u nekoj drugoj neprilici obznanio je da je doskora, valjda do inauguracije, uvek navijao protiv Partizana u evropskim kupovima, čak i protiv Fljamurtarija. Dodavši da se tada valjda nacionalno “osvestio”, te rivalima i nije želeo zlo. Protiv Škendije, recimo.
Mesec i kusur dana pre FK Crvenu zvezdu je, valjda povodom dve decenije od osvajanja Kupa šampiona u Bariju, pohodio i tadašnji šef države lično. Izjavio je Tadić tada da je Zvezda naš najveći klub i da bi želeo da se Partizan i Zvezda smenjuju kao šampioni države. Kao deklarisani partizanovac time je valjda pokazao kako se kompromisom može doći do nacionalnog jedinstva.
Ove sezone dnevno-političke igranke sa sportom uopšte, fudbalom najjasnije, doživele su svojevrsni vrhunac. Prvi potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić ušao je u istoriju zakazivanjem čuvene ponoćne sednice “najvišeg” Zvezdinog rukovodstva, apsolutno nelegalne po bilo kojoj stavci klupskog Statuta sve i da se zakona ne držimo k’o pijan plota.
Dotadašnje rukovodstvo je smenjeno jer je neuspešno i zato što su “tako želeli navijači”, ne samo oni najradikalniji nego “svi kojima je Zvezda u srcu”. Ubrzo potom, predsednik države, inače navijač Partizana, abolirao je Dragana Džajića samo nekoliko dana pre nego što je trebalo da mu bude izrečena presuda nakon maratonskog suđenja zbog pronevere novca prilikom transfera igrača.
Sve se zbivalo tri dana pre “večitog derbija” sa Partizanom, što je de facto i bio povod za “ponoćnicu”, iako je to zvanično bila “finansijska konsolidacija” koja, valjda, nije mogla da dočeka ni jutro, a kamoli formalnu proceduru. Za ovu priču može biti i važno i nevažno, zavisno od pristupa – u toj utakmici Zvezda je pobedila 3:2 preokretom u drugom poluvremenu, a skloni zaverama su primetili “drastičan pad u igri” Partizana u nastavku.
Vučić je ubrzo reterirao shvativši da je njegova greška bila najmanje dvostruka, formalno-pravna i “sektaška”, ali su grmljavine nastavljene i iz novog rukovodstva, pre svega od potpredsednika fudbalskog i predsednika košarkaškog kluba Nebojše Čovića.
TITULE: Ako Zvezda bude šampion u Srbiji će se živeti bolje – najcitiranija je njegova izjava, u senci su ostale sve druge koje su uglavnom namenjene “mračnim silama” koje osujećuju njene što fudbalske što košarkaške uspehe. Uz rame joj može biti samo ona da je Zvezda srpska, a da se za one druge zna kako su nastali.
U isto vreme do nivoa “javne tajne” stigle su tvrdnje da se Čović “bahati” zato što ima potpunu zaštitu od Vučića, da su mu poslovi u dva kluba i abolicija od mogućih optužbi za nestanak novca namenjenog Kosmetu opisani u Insajderu.
I što se po pitanju Dana D čini najvažnijim – da se od njega zauzvrat očekuje titula.
U poplavi nefudbalskih i zavereničkih priča namestila se i “situacija”- Partizan je imao 11 bodova prednosti nad Zvezdom, za samo nekoliko sedmica razlika među njima spala je na samo dva boda. Pred Dan D podela Srbije izgleda otprilike ovako: crveno-beli u zaveru ne veruju, ali “ako je i ima” to ih raduje, crno-beli “prodaju” pripisuju svom klupskom rukovodstvu, u zaveru taman toliko veruju koliko je se i plaše.
Još jedna “istorijska” činjenica ovu bljutavu čorbu čini još otrovnijom: ukoliko bi Partizan osvojio titulu ona ne bi bila samo šesta zaredom, već bi se time izjednačili sa Zvezdom u apsolutnoj trci, računajući sve naše države od 45. naovamo.
Davno je prošlo doba kad se nije prebrojavalo koji političar za koga navija, za Tita se pričalo da navija za Hajduk, pa za Partizan, a za njegova vakta najuspešniji klub bila je Zvezda. Miloševića se sport nije doticao, navodno je Mirko Marjanović to iskoristio da vuče na Partizanovu vodenicu.
U ovo najmodernije vreme, u do zla zavađenoj “navijačkoj” javnosti, klupske boje onih na vlasti proglašavaju se presudnim za klupske finansije, pobede i titule. Iako i Dačić i Nikolić navijaju za Partizan, rejtingu i realnoj vlasti Vučića daje se prednost. Predaleko je to otišlo, baš predaleko. Mnogo dalje od međusobne mržnje onih najfanatičnijih koji jedni drugima glave razbijaju.
U klimi koju su stvorili svi pomalo, a najodgovorniji su oni koji su i najmoćniji, ta utakmica je rat bez pravila, suđenje kakogod bilo neće biti ocenjeno kao pošteno, neko će možda slaviti pobedu, ali niko neće priznati poraz. Za “propovedno” pomirljive izjave i sa samog državnog vrha u smislu da je u pitanju samo sport i “neka pobedi bolji” je prekasno. Pukovi policije će verovatno učiniti da se ta utakmica i završi, ali neće abolirati državne i paradržavne zvaničnike od posledica sopstvene piromanije.
Da je “puk’o fudbal” u svoj toj svinjariji, najmanje je važno.