Bila je privilegija njegovih đaka, u koje ja spadam, zajedno sa njim ući u avanture uma, preispitivati svaki oblik etabliranog mišljenja, jedriti slobodno na kritici svega postojećeg, sa argumentima i bez njih, učiti zapravo što je to Slobodan čovek u polju mišljenja. Upravo je Cogito, mišljenje, ili neprestano preispitivanje vrednosti, razlog zbog kojeg sam i danas ponosna što sam završila Filozofski fakultet u Beogradu, sa velikim majstorom filozofije istorije, sa Andrejom Mitrovićem.
Ali, moram priznati, ni to nije dovoljno da bi učitelj ostao u neizbrisivom sećanju svojih đaka. Potrebno je još nesto. Učitelj mora etički i moralno biti neupitan. Učitelj sam, na vlastitom primeru, mora pokazati i dokazati što je to profesionalna etika, kako se ona brani i kako nije moguć nikakav kompromis sa istinom koju Um legitimiše. Civilizacija racionalizma, kojoj pripadamo, počiva na činjenicama, ne na željama, nadanjima ili političkim floskulama. Istina je takva kakva jest, svidela nam se ili ne. U tome je problem ili veličina istorijske nauke. Kao nauka znanja i činjenica iz prošlosti ona je, po svojoj prirodi, problematična i demistifikatorska i teško može biti ugodna svima. Ona se, takođe, dogodila i nije je moguće menjati! Upravo u tim okvirima vlastite struke Andrej Mitrović je ostao nepokolebljiv. Nepokolobljiv na sreću svih nas, nepokolebljiv da bi iz njegovog ličnog čina crpili i sopstvenu hrabrost. Nepokolebljiv da bi odbranio našu profesiju i našu veru da radimo nešto što je u opštem interesu i onda kada snosimo konsekvence za upornost naše neprilagođenosti aktuelnim okolnostima.
Ako je išta uzdrmalo etičke i moralne temelje naše struke bio je raspad Jugoslavije i krvavi rat. Mi istoričari gledali smo, kao savremenici, kako pred našim očima nestaje istorijska tvorevina Južnih Slovena. Trebalo je mnogo lične hrabrosti, mnogo staloženosti i etičnosti da bi se taj tragični fenomen koji je promenio naše zivote ispratio, tumačio i mislio na naučni način. Andrej je to radio. Nepokolebljivo je kritikovao rat i zločin koji ga je pratio. Kao intelektualac i kao istoričar nije nikada iskoračio iz humanističkog ideala kao evropskog i srpskog temelja. Stalno je zapravo upozoravao šta su vrednosti Srbije u njenoj dugoj i časnoj istoriji. Služio je time na čast svojoj zemlji i svom narodu, kritikujući sve one koji su sramotili i osramotili tu istoriju. Sećam se svih onih peticija koje je potpisivao, od zahteva za obustavljanjem bombardovanja Dubrovnika, zajedno sa svojom suprugom istoričarkom Ljubinkom Trgovčević, pa do zahteva za smenom Miloševića, kada je došao na udar etabliranih nacionalističkih krugova u SANU, kada je bio prisiljen da čita petparačke pamfletske i uvredljive tekstove na svoj račun.
Sećam se, takođe, kada su padale bombe nad Beogradom, kada je Slavko Ćuruvija ubijen, kada su Andrej i Ljubinka obilazili mene noću, sa baterijskom lampom, hodajući od Slavije do Lole Ribara, brinući se za moj život.
Sećam se i sećaću se, do kraja života, mog profesora, mog mentora, mog velikog prijatelja i velikog čoveka, Andreja Mitrovića.