Diplomatija kao da je rešila da, bar na Bliskom istoku, konkuriše revolucionarnim poduhvatima. Za samo dve poslednje nedelje nagovestila je dva uzastopna prodora kojima bi mogla da nadmaši, već prilično osporene, domete “arapskog proleća”. Dok je ono obaralo lokalne autokrate, ona je ojačala dejstva globalnih i regionalnih lidera, kao i veze među njima, čime bi mogla da dovede do bitne prekompozicije odnosa snaga u tom regionu i oduzme mu, bar donekle, hroničnu eksplozivnost.
U vreme kad ovaj tekst ide u štampu, još se nije znalo da li će, kojom prilikom i s kojim ambicijama, prvi put posle 34 godine, međusobno, licem u lice, prozboriti američki i iranski predsednik, sada Barak Obama i Hasan Rohani. Ali, već je najava njihovog susreta u palati UN, pobudila nade da će početi proces izmirenja između te dve zemlje (čije se neprijateljstvo vidi kao “berlinski zid” na Orijentu) i tako se nadovezati na dogovor Vašingtona i Moskve kojim je primirena situacija oko Sirije, tako što se Damask obavezao da uništi zabranjeno hemijsko oružje a da za uzvrat izbegne već pripremljeno mu, kazneno, pentagonsko raketiranje.
Obrti, kakvi odavno nisu viđeni – od ratnih, neposrednih i dugoročnih pretnji, ka smirivanju, deluju kao paket iako za takvo uvezivanje, nema dostupnih dokaza. Još početkom ovog meseca su mnogi analitičari predviđali katastrofu na Bliskom istoku. Očekivali su da će Obamino odustajanje od kaznenog bombardovanja Sirije ohrabriti njoj saveznički Iran da pojača antiamerički naboj, ali je iz Teherana u Vašington stigla ponuda za popravljanje međusobnih odnosa.
Mnogo će, verovatno, vremena proteći u istraživanju zašto su gotovo istovremeno i Rusija i Iran preduzeli diplomatsku ofanzivu kooperativnosti prema Americi i zašto ju je Bela kuća prihvatila kao, takoreći, šansu za ostvarivanje ideala njenog šefa. U međuvremenu, važi sloboda nagađanja.
Tako se meni čini, da se na bliskoistočnom žarištu pomalja nova, privremena, alijansa – Amerike, Rusije i Irana. Čiji bi zajednički ciljevi mogli da se sažmu u bar sedam tačaka: 1. da se zna da države, a ne pobunjenici i drugi ilegalci odlučuju o sudbini regiona 2. da se suzbije Al Kaida koja im je zajednički neprijatelj, a koja koristi njihove raskole 3. da Iran prihvati međunarodnu kontrolu nuklearnih postrojenja u zamenu za postepeno ukidanje međunarodnih sankcija 4. da se uspostavi tešnja veza između nearapskih, a veoma zainteresovanih i uticajnih faktora, na prostoru pojačanih arapskih unutrašnjih obračuna 5. da se, naravno, uzmu u obzir veliki trostrani ekonomski, pogotovu petrolejski, interesi 6. da je u toku prilagođavanje situaciji u kojoj Amerika više ne može da čini šta joj se prohte ali ni da se bez nje može naći uverljivo rešenje za velike međunarodne probleme 7. da ni Sirija iz rata i pretnji kaznenim vazdušnim udarima kao ni Iran iz sankcija, ne mogu da izađu bez saglasnosti spoljnih sila, a kojima je više stalo do održavanja solidnih, uzajamnih veza…
Da se podsetimo u najkraćem: mnogi su očekivali da će Obamino odustajanje od bombardovanja Sirije, na predlog Kremlja, ohrabriti Teheran, s kojim Moskva takođe ima prisne poslovne veze, da pojača antiamerički stav. Iz Irana je, međutim, Americi poručeno, kao i iz Rusije, da je upravo sada izvanredna šansa da normalizuju, odnosno unaprede, međusobne odnose i sopstvene, slabo stojeće, međunarodne imidže.
Izvesno je jedino da se Obama usredsredio na otklanjanje rizika od upotrebe oružja za masovno uništavanje (kako mu propisuje Tajm), a da pri tom ne počne nijedan rat i da je, kako je takođe obećao još 2008. u izbornoj kampanji za prvi mandat, spreman da uspostavi dijalog s najvećim neprijateljima. Opozicija mu je, stoga, često spočitavala da je izdajnik, da je veći protivnik unutrašnjim neistomišljenicima nego spoljnim protivnicima. Slično je doživljavao i Rohani ali su tekući događaji obojici dali za pravo.
Po međunarodnim anketama, većina građana više nigde nije raspoložena za ratovanje. Bar ne na uštrb naprasnog sažimanja životnog veka i standarda, i podnošenja ostalih tereta oružanih nemilosrdnosti za koje se unapred zna da ne donose stvarni dobitak.
U savremenim ratovima je gotovo garantovano, u suštini, da svi gube – u životima ili na uticaju, ugledu i u griži savesti – a da problemi ostaju. U ovom veku, doista, niko nema osnova da se podiči stvarnom ratnom pobedom. Možda je to bio povod da se na istoku pojavi nešto novo – dogovaranje spoljnih sila o izbegavanju obaveznog poraza.
Lično se nadam da će američko-rusko-iranska kombinacija uvećati izglede za mir. Pogotovu što su takav poduhvat opisan (u Teheranu) kao “herojska elastičnost”, pozdravili Vašington i Moskva, a na šta Balkan odavno polaže, verovatno neregistrovano, autorsko pravo…
Leave a Reply