Kuda ide Južni tok? Mislimo – od Šajkaša. Svi mediji su doneli informaciju da je izgradnja gasovoda svečano počela u Šajkašu, ali niko ne kaže u kom smeru ide dalje. Na severozapad prema Subotici i Mađarskoj, ili na jugoistok prema Zaječaru i Bugarskoj, što bi bilo i logično – da ide u susret izvoru iz kojeg će se napajati? Upućeni (se) pitaju: zašto je izgradnja gasovoda počela, ako ne baš od krova, onda negde od drugog sprata; tj. zašto nije počela tamo gde gasovod, bar se tako priča, ulazi u Srbiju – na granici sa Bugarskom, nego jedno 300 kilometara dalje.
A kad smo već kod Bugarske, zašto izgradnja gasovoda u Srbiji počinje pre nego u Bugarskoj, gde će i gas i gasovod po logici stvari prvo stići? Ali, što uopšte Bugari da počnu izgradnju gasovoda kad ona praktično još nije počela u Rusiji. Jeste Vladimir Putin prošle godine početkom decembra svečano proglasio početak radova, ali se od tada ništa ne dešava. A pogotovo nije počela izgradnja gasovoda na tehničko-tehnološki najkomplikovanijoj, crnomorskoj, deonici. Crno more ima jake struje i velike talase njegovo dno je vrlo strmo te je, sve u svemu, krajnje nepogodno, kaže za Novi magazin jedan dobar poznavalac ove problematike, ali još važnije, zbog velikog pritiska na 2.000 metara umesto jedne cevi moraće da se polažu četiri. Za relativno jednostavnu izgradnju 420 kilometara gasovoda kroz Srbiju određen je rok od dve godine; koliko će onda biti potrebno za više nego duplo dužu (920 kilometara) i težu deonicu „kroz“ Crno more?
Cena
Ali, pre toga, koliko on u stvari košta? Cena gasovoda kroz Srbiju, kako je objasnio direktor Srbijagasa i k(a)odirektor preduzeća Južni tok Srbija Dušan Bajatović, zbog poskupljenja čelika u poslednjih mesec dana skočila je sa 1,7 na 1,9 milijardi evra. Međutim, pre dve godine troškovi izgradnje bili su procenjeni na 1,4 milijarde evra. Ako je, dakle, u međuvremenu cena našeg dela porasla za trećinu, to znači da će cena celokupnog gasovoda porasti za 4-5 milijardi, tj. sa 16 na preko 20 milijardi evra. Uzgred, kada je 2008. projekat lansiran i kad je kao rok za puštanje gasovoda u pogon određena ova, 2013. godina, njegova cena je bila 10 milijardi evra. Za pet godina, dakle, cena je udvostručena. Ima li tih para, tj. da li je, što bi investitori rekli, zatvorena finansijska konstrukcija? Najkraće rečeno – nije.
„Kako Vlada misli da 240 miliona kvadratnih metara za potrebe gasovoda otkupi za 72 miliona evra. To je 0,30 evra po kvadratu. Probajte da u Srbiji nađete zemlju, tj. njive, voćnjake, kuće… po toj ceni. Posebno je problematično što Zakon o Južnom toku predviđa da izvođači radova mogu da upadnu u nečiju imovinu i pre nego što ona bude plaćena. Nisam siguran da će to kod seljaka lako proći“, osvetljava još jedan potencijalni problem naš sagovornik.
Za Srbiju znamo kakvo je stanje – ona već za ovo što se sada radi uzima kredit. Kako stvari stoje, i za celokupni svoj udeo od blizu milijardu evra, pošto para nema, moraće da uzme kredit i to od Gasproma
Da zlo bude veće i druge zemlje koje se nalaze na trasi gasovoda nisu u ništa boljem stanju. Italija, koja je na početku kao najveći potencijalni potrošač gasa iz Južnog toka bila glavni partner Rusije u ovom projektu, tj. nominalno je to i danas, u velikoj je krizi. Grčka, ka kojoj se iz Bugarske odvaja jedan krak gasovoda, još je u većoj. Isto važi i za druge zemlje na „našem“ kraku gasovoda – Mađarsku, Hrvatsku i Sloveniju. To jedino ne važi za Austriju, ali zbog nje ovaj gasovod i nije morao da se pravi. Ona svoje eventualne probleme sa sadašnjim pravcem snabdevanja, preko Ukrajine i Mađarske, može da reši preko Nemačke i Severnog toka, gde se uz dve već postavljene, planira i treća cev.
Tako se dolazi do najvećeg ograničavajućeg „faktora“ za uspešnost projekta Južni tok – tražnje. Drugim rečima – nema potrošača. Naime, situacija se na svetskom tržištu prirodnog gasa u poslednjih nekoliko godina drastično promenila. Najpre je kriza u zapadnoj Evropi izazvala pad potrošnje, pa je ona sa pola milijarde pala za petinu, tj. na oko 400 milijardi kubnih metara. Drugo, Sjedinjene Američke Države, doskora najveći uvoznik prirodnog gasa, usavršile su tehnologiju pravljenja takozvanog nekonvencionalnog gasa, tj. gasa koji se dobija iz napuštenih rudnika uglja, iz uljnih škriljaca i u još nekim procesima. Tako je Amerika na mestu najvećeg svetskog proizvođača prirodnog gasa pretekla Rusiju i prestala da uvozi.
Treće, još važnije, proradili su širom sveta silni kapaciteti za takozvano „utečnjavanje“ prirodnog gasa, tj. njegovog pretvaranja u tečno stanje. Tako je sad gas iz Indonezije, Australije, Jamajke, Libije, Katara, Maroka, Alžira…, postao lako dostupan tržištima Evrope, SAD i Kanade. Što je, ako ste kupac, još lepše, cena tog gasa je niža od ruskog. Dakle, računice prema kojima će uvoz gasa iz Rusije u Evropu porasti sa 120 milijardi kubika na čak 200 milijardi, izjalovile su se u potpunosti. A s tim i računice u pogledu perspektive, tj. isplativosti gasovoda iz Rusije prema Srednjoj i Zapadnoj Evropi.
Čardak na nebu
Ne bi, međutim, uprkos svemu nabrojanom odmah trebalo zaključiti da je Južni tok „čardak na nebu“. Zavisi to u velikoj meri od budućih zbivanja na tržištu gasa, pa i na tržištu energenata generalno. A to, opet, nikad nije bilo samo, a možda ni pre svega ekonomsko, nego političko pitanje. I sam Južni tok nije samo ekonomsko-energetski, nego i politički projekat. Iniciran je u dobroj meri stalnim sukobima Moskve i Kijeva, jer je Ukrajina na izvestan način zloupotrebljavala svoj položaj monopolskog transportera gasa (Severni tok je to samo ublažio). Rusija je Ukrajinu optuživala da ne plaća gas, žalila se i na povremene krađe, dok je Ukrajina uzvraćala optužbama da Rusija gasovod iskorišćava za ostvarenje političkih ciljeva. Sukobi su bili vrlo oštri, zbog čega je dolazilo do tzv. gasnih kriza. Svima je u pamćenju ostala zima 2006. godine kada se Zapadna Evropa smrzavala i to baš u vreme novogodišnjih praznika. Zato je Rusija rešila da zaobiđe „neprijateljsku“ Ukrajinu i osmislila projekat Južni tok. Ali, i Evropa je rešila da ne zavisi od jednog snabdevača i maksimalno je diverzifikovala svoju nabavku.
Nad Južni tok se, međutim, nadvio i jedan „formalno-pravni“ problem. Na početku nedelje u kojoj će biti svečano obeležen početak izgradnje Južnog toka, sa jednog skupa u Beogradu Evropska unija je vlastima u Srbiji jasno poručila da taj projekat nije u skladu sa evropskim pravilima. „Sporazum o gradnji gasovoda Južni tok u Srbiji u mnogim tačkama je u koliziji sa evropskim pravilima“, rekao je Dirk Bušle, zamenik direktora Sekretarijata Energetske zajednice. Dve stvari, u najkraćem, zahtevaju pravila evropske Energetske zajednice: Najpre razdvajanje tranzita od snabdevanja (u „našem slučaju“ Gasprom se pojavljuje u obe uloge) i, drugo, „pravo pristupa treće strane“, što znači mogućnost da i neko drugi, pored Gasproma, koristi Južni tok za svoje potrebe.
U Srbiji je, međutim, Gasprom dobio ekskluzivitet. Na konferenciji za štampu povodom početka izgradnje Južnog toka Bajatović je kao izuzetno dobru vest istakao da se „Gasprom obavezao da će zakupiti sve kapacitete gasovoda kroz Srbiju u narednih 25 godina“. U stvari, reč je o nečem sasvim drugom: Gasprom je izdejstvovao ekskluzivno pravo da samo on koristi gasovod preko naše zemlje. Upravo to, taj monopol, nije dozvoljen pravilima Evropske unije. Zbog toga to pravo Rusija nije mogla da dobije ni u jednoj drugoj zemlji kroz koju gasovod prolazi, jer su sve one članice EU. Poznavaoci tvrde da će Srbija, kad počne pregovore sa EU, tu odredbu morati da izbriše iz ugovora. Ali šta, postavlja se pitanje, ako Rusi na to ne pristanu? Hoće li Srbija u tom slučaju, kad već nije zbog Kosova, sad zbog Rusije odustati od EU? Ili će, što je verovatnije, to naše kršenje ugovornih odredaba Rusiji biti dobar argument u pregovorima oko nečeg trećeg (Možda EPS-a, ili Telekoma, za koje takođe iskazuje interes) i omogućiti joj da dobije neke nove koncesije. A možda će joj poslužiti kao alibi za njeno nepoštovanje nekih sopstvenih obaveza.
Adut na zemlji
Nema sumnje da Južni tok predstavlja važan ekonomski projekat i da bi Srbija od njega mogla da ima značajne koristi. One se, doduše, sada višestruko uveličavaju (mada su i tu informacije kontradiktorne: jedni govore o 2.500, a drugi o 25.000 neposredno angažovanih radnika, a procena o 100.000 „posredno“ angažovanih je sasvim proizvoljna), ali to i nije najbitnije. Za Srbiju je svaki dinar važan i nema sumnje da bi od Južnog toka, ako i kada zaživi, moglo dosta da se ućari.
Problem je, međutim, u tome što po svemu sudeći za samu Srbiju, tačnije za njen politički establišment, Južni tok, makar u ovoj fazi, ima prevashodno političku funkciju i služi kao sredstvo političke manipulacije i nadgornjavanja.
O tome govori najpre sama činjenica da je početak izgradnje svečano upriličen za 24. novembar, a da će pravi radovi početi čak tri meseca kasnije, krajem februara. Kome je ta politička šajkaško-šajkačka predstava bila potrebna? Kako god, niko od domaćih političkih moćnika nije smeo da je propusti, dok je žarko željeni Putin poslao trećerazrednu delegaciju.
Drugo, i važnije, „jasna je linija podele koja postoji u Srbiji, ali i u trenutno najjačoj partiji“, kaže jedan sagovornik Novog magazina. Sukob između ministarke energetike Zorane Mihajlović i ministra prirodnih resursa Milana Bačevića odavno nije nikakva tajna. Ali, pitanje je da li je tu reč samo o sukobu oko rudne rente i posrednika u uvozu gasa (koji je, od svih zemalja, jedino Srbiji nametnut), ma koliko to bilo ekonomski važno. „Rusija ima interesa da ostane prisutna na Balkanu preko Srbije i u Srbiji. To je nesporno. Njen strah od NATO-a, odnosno od ulaska Srbije u NATO i njegovog daljeg širenja je evidentan, jer bi time Rusija izgubila praktično svoje najjače, ako ne i poslednje uporište u ’mekom trbuhu’ Evrope. Zato će oni uvek igrati na one snage koje žele da Srbija ostane bliže Rusiji nego Zapadu i nastojaće da imaju političke snage koje su prisutne u parlamentu, koje možda ne igraju glavnu ulogu, ali preko kojih je ruski uticaj i te kako prisutan. Imaće u crkvi uvek snage preko kojih će ostvarivati svoje interese. Evo, sad su počeli da formiraju svoje nevladine organizacije i preko njih će raditi“, kaže sagovornik NM.
Ono što se ističe kao novo, pa i iznenađujuće, jeste činjenica da ruske pozicije odavno nisu bile tako jake. „Uz predsednika države, predsednika Vlade (za koga se doduše kaže da jedno govori u Briselu, a drugo u Moskvi), patrijarha, Vuk Jeremić je novi ruski adut na političkoj sceni Srbije“, kažu naši sagovornici, iskusne diplomate.
Sumnjivi „najpovoljniji pogući“ kredit
Najnovije rezerve prema Južnom toku, kaže jedan sagovornik Novog magazina, izaziva ugovor o kreditu od 1,9 milijardi evra potpisanom između Srbijagasa i kompanije Južni tok sa sedištem u Švajcarskoj. Ugovorom je predviđeno da garant kredita Faktički (preko „mehanizma zaloge na dividende) bude Vlada Srbije, a da se otplaćuje kroz tranzitnu taksu. Moglo bi se lako desiti da sva zarada od takse ode na otplatu kredita pa će Srbija od gasovoda imati “mizerne koristi”. Posebno je, prema rečima našeg sagovornika, problematično to što se “zadužujemo odmah, a kad će da se gradi… ko zna”. Naš izvor takođe kaže da je Srbija mogla sama da finansira svoj deo, odnosno da je, iako zvaničnici tvrde da je reč o „najpovoljnijem mogućem kreditu“, mogla da znatno jeftiniji zajam dobije od Kine. Rusi su nam, naime, novac pozajmili po kamatnoj stopi od 4,25 odsto, dok se od Kineza može dobiti po 2,5 odsto.